“OSVAJANJE ŽIVOTA”

Sve je počelo tiho, polako, s jednim ciljem – borbom za opstanak.

Jedna peticija, koju je pokrenulo neformalno udruženje građana na čelu sa Jovanom
Glomazićem, bila je svjetlo u mraku turobne spoznaje. Naime, ljudi koji nijesu imali srodnog donora tražili su izlaz iz mraka. A izlaz je bila transplantacija u Bjelorusiji. Ljudi su godinama čekali na transplantaciju i umirali u hodnicima smrti. Država nije imala rješenje.
I taman kada se činilo da će ovo biti još jedna priča u nizu, bez epiloga, desio se preokret.
Počela je borba za svaki novi dan života, uz neizvjesnost i pitanje šta će donijeti sjutra. Grupa ljudi, uz podršku medija, krenula je u borbu za život. Prva stanica bilo je Ministarstvo zdravlja, gdje nijesu naišli na razumijevanje. Dijalog se razvodnjavao sve do trenutka kada su ljudi odlučili da prekinu ćutanje.

Organizovani su protesti ispred resornog ministarstva. Obećanja, čekanje, ali bez jasne reakcije nadležnih. Neko je morao da napravi prvi korak i prekine neizvjesnost.
Prva je istupila Tanja Stanojević, poručivši da joj, ukoliko nadležni ne budu imali sluha za
njihove zahtjeve, ne preostaje ništa drugo nego da odbije dijalizu. A odbijanje dijalize značilo je smrt.

Razapeti između zahtjeva da se pacijentima koji nemaju srodnog donora omogući transplantacija u Bjelorusiji o trošku države i mogućnosti da jedna žena, odlučivši da se žrtvuje, krene u susret sigurnoj smrti, nadležni su se našli u ćorsokaku.
Najednom je sve utihnulo. Bila je to neka tišina koja je boljela, ali i tišina koja je glasno grmjela.

Čekalo se čudo, jer sve drugo bilo bi premalo da stvari pokrene s mrtve tačke. U pojedinim trenucima činilo se da ponestaje vazduha, da se prostor smanjuje, da život polako počinje da gubi svoje obrise.

A onda se desilo čudo. Čudo koje je prekinulo čekanje u hodnicima smrti, čudo koje je i samo sebe iznenadilo. Nada koja je probudila vjeru u bolje sjutra.

Ljudi su dobili novu šansu da se ponovo rode i osjete život punim plućima. Bjelorusija je postala nada i utočište za one koji nemaju srodnog donora.

Ona je postala sinonim za sreću, utjeha za neutješne i vjera da će svako ko nema srodnog donora dobiti šansu za život.

Mnogi od onih koji su se borili za bolji život, nažalost, neće moći da odu u Bjelorusiju, jer je dijaliza uzela danak. Ipak, to ne umanjuje njihovu radost i želju da bodre one koji mogu i hoće.

Solidarnost je položila ispit. Ljudi su pokazali da mogu i hoće da budu tu jedni za druge. Ljudi za ljude – dokaz da zajedništvo, upornost i borba za život mogu promijeniti ono što se činilo nemogućim.